subota, 1. prosinca 2012.

Hand made iliti moje tri gracije

Najbolji savjet za božićno-novogodišnju kupnju 

Dobro bi bilo da se odlučimo za kupovinu novogodišnjih poklončića od malih proizvođača, iz dućana s rukotvorinama, od prijatelja/prijateljica koji rade unikatne predmete, od ljudi u našoj okolini koji se opiru lošim stranama globalizacije.
Ako napravimo tako naš novac će stići do običnih ljudi kojima je on zaista potreban, a ne u budžet međunarodnih firmi i velikih kompanija, koje premalo plaćaju svojim radnicima i prebacuju središta u sve siromašnije zemlje.
 
Ovaj tekst sam našla na nekoliko blogova. I kopirala ga kao što su autori preporučili.
Tko god se počne baviti kreativom prvo se iznenadi kako je hoby materijal skup. Ne možeš ništa početi raditi bez da uložiš nekoliko stotina kuna. Ako hoćete slikati na svili dok kupite koji metar svile i par boja, kistova, kontura i ostalog pribora oda pola tisućice. Za izradu nakita od posrebrene žice, poludragog kamenja i perlica koja stotica. Za OS tehniku nekoliko boja, platna, sredstvo za razrjeđivanje boja (ne znam kako se zove), kistovi, skoro pola tisuće.
 
Zašto sve ovo pišem kad je vrapcima na grani poznato da nisam čovjek od teksta. Inače puno pričam, ali ne volim pisati. Razlog su moje tri prije koje podržavaju moj rad. Pa, krenimo redom. Predstavit ću ih umjetničkim imenima.
 
Veca-mora imati sve što napravim. I njeni prijatelji moraju imati moje uratke. Doma me zezaju: "Ako nitko neće htjeti to što si napravila, sigurno će teta Ve...." Nije li to lijepo. Obilazi sa mnom glomazni otpad, ide na Hrelić i pomaže mi nositi sve skupljene i kupljene stvari. Naučila je da nikad ne treba pitati šta će mi to. Donijela je sa mnom i škrinju. Kad mi dođe u posjet kažem joj da jedino ona smije sjesti na škrinju.
Duca-kad ona kaže nije loše, želi reći da joj se sviđa. Kad kaže tko će to željeti imati, sigurna sam da će se svidjeti većini ljudi. Ona mi je nekakav smjerokaz kako će neka stvar proći. Razumije ovog hrčka u meni koji ne smije ništa baciti i sve će jednom zatrebati za nešto.
Ivica-moja komercijalna direktorka. A ja sam njena kreativna direktorka. Nije li prekrasno imati dvije direktorke, a ni jednu firmu.
 
...poklon za Vecu...


...poklon za Ducu...



...poklon za Ivicu...

 
 


Broj komentara: 10:

  1. jako lijepo, različiti a opet isti pokloni

    OdgovoriIzbriši
  2. Potpuno se slažem sa ovim naputkom sa početka posta,to je uvijek i moj moto:))..svi ovi poklončići su slatki i vjerujem da će obradovati one kojima su namjenjeni:)

    OdgovoriIzbriši
  3. Zgodni pokloncici za osobe koje znaju cijeniti tvoj trud. Mislim da su osmjesi na licima zagarantirani :-))

    OdgovoriIzbriši
  4. Uvijek mi je najdraže kada mogu pokoniti nešto što sam sama napravila a kod osoba to zna cijeniti zadovoljstvo je još veće.

    OdgovoriIzbriši
  5. Divno si ovo napisala, iako ti pisanje ne ide, kako si-napisala.
    Zavidim na tvojim prijateljicama.
    Iako sam puno, puno poklanjala, moram priznati i da sam se nadala da će moji radovi biti preporučeni dalje, ali to se nije desilo, ali nije mi žao.
    Divne si poklone spremila, verujem da će tvoje prijateljice biti ponosne.

    OdgovoriIzbriši
  6. Prekrasni pokloni, posebno mi se sviđaju ovi svijećnjaci u šalici! I apsolutno se slažem, kupujmo lokalno, podržimo kreativce:)

    OdgovoriIzbriši
  7. Prvo sam pomislila da si za dvije prijateljice spremila po šalicu kave (eto što je dioptrija:)... pa vidim da si stare šalice pretvorila u originalne svijećnjake!! Prekrasno si sve uklopila, stvarno mi se sviđa..
    Lijepo je imati takve prijateljice:)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala. Na kavi se vidimo često. Jučer sam uručila poklone pa mogu otkriti da su u kutijicama medaljoni s anđelima (zaliveni epoksilnom smolom).

      Izbriši

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails